Krize u brakovima i vezama: Ljubav i strah
Ljubav i strah su dvije snažne emocije koje pokreću naša razmišljanja, osjećaje i djela.
Kada se spoje, stvaraju snažnu negativnu energiju koja dovodi do tuge i bola, patnje i destruktivnih postupaka. U ljubavnim vezama ili brakovima ovakva vrsta energije dovodi do kriza, nemogućnosti normalne komunikacije, ponekad potpune tišine, a u najcrnjem scenariju do prekida. Strah od gubitka voljene osobe često mnoge tjera da se ponašaju opsesivno i posjednički prema partnerici/partneru, da vrše pritisak i dramatiziraju, jer i u najmanjim sitnicama vide opasnost da će biti ostavljeni, da su nevoljeni. Strah stalno ponavlja jedno te isto pitanje: da li me voli? S druge strane, za razliku od straha, ljubav vjeruje i nema potrebe za stalnom provjerom osjećaja naspram voljene osobe, naravno, osim u ekstremnim situacijama kada izvanjski događaju upozoravaju da nešto nije u redu s ljubavnim odnosom. Međutim, strah većinom vlada u jednog od partnera upravo kada je sve u redu. Stalna potreba za dokazima ljubavi ukazuje da osoba koja je gonjena strahom u svom ponašanju, riječima, djelima, zapravo u pozadini ima mnogo veći problem iz kojeg je taj strah iznikao. Problemi mogu biti mnogobrojni i raznoliki, kao što su: neriješene traume iz prošlih veza, zlostavljanje u prošlosti, loša slika braka roditelja te posljedice nastale od istih, nedostatak jednog ili oba roditelja, pretrpljeni
strahovi koji ne moraju imati veze s ljubavlju uopće, itd…Ovih par primjera je dovoljno da bi se shvatilo da iza cijele priče stoji nesigurnost kojom se strah hrani i obrnuto, nesigurnost se hrani strahom, jedna uzročno posljedična veza koja ugrožava kvalitetu života općenito, a ne samo u odnosima.
Kako se izvući iz ovog začaranog kruga?
Svjesnost kao temelj promjene je prvi korak: prepoznavanje i priznavanje problema ne samo razumom već prvenstveno dušom koja je odvojena od tog dijela nas samih, dijela destruktivnog identiteta i koja je zapravo naše pravo Ja. I ne, nije da vam je za to potrebna stručna pomoć, (osim ako to doista mislite da trebate), potreban vam je odmak od samih sebe, sagledavanje iz “ptičje perspektive” i želja i volja da promijenite taj dio sebe, a upravo tu nastaje najveći problem. Čak i kada prepoznamo i priznamo otkud i zašto, teško nam je odviknuti se od identiteta nesigurne, uplašene osobe koja u svakoj pogodnoj prilici, sebe smatra žrtvom i udomaćila se u toj osobnosti. Sama pomisao na odricanje “stare/starog sebe” zna izazvati otpor, tjeskobu i dodatni novi strah. Zato je odmah na početku istaknuta svjesnost kao polazište. Ne obična svijest o stanju, već svjesnost na dubljoj duhovnoj razini pri čemu je npr. meditacija od iznimne pomoći, kao i vodstvo produhovljenih osoba, onih s darom da vam progledaju dušu-vas takvi kakvi doista jeste u pozadini umjetnog identiteta uplašene osobe i ukažu vam na put od kojeg okrećete glavu. Jer mi nismo naš strah, mi nismo ništa od onog što osjećamo i mislimo, mi smo biće skriveno u pozadini svake misli i osjećaja što je umu posve strano i neprihvatljivo pri prvim koracima ka izlasku iz začaranog kruga nesvjesnosti. Umu je strano, jer um živi od drame i neizvjesnosti, od alarma za opasnost, traženjenja neprijatelja, traženja da je uvijek u pravu i tako vlada nama a da to često i ne znamo. U većine ljudi duša, ili srce ako hoćete, tako ostaje po strani. Kad se jednom u vama probudi svjesnost da ste vi oni koji trebaju gospodariti umom, a ne on vama, tada ste izašli iz začaranog kruga straha, nesigurnosti, autodestrukcije i svega što vas čini nesretnom osobom.
