Ljubavna nevjera uvijek je bila pod povećalom, uglavnom osuđivana, pa čak i od onih koji su je počinili. Je li vjernost jednom partneru prirodna? Je li grijeh ući u intimni odnos s drugom osobom ako ste već u ljubavnoj vezi?
Što kaže društvo, što kažu stručnjaci? Gdje je u svemu tome ljubav?
Tradicionalno i zastarjelo shvatanje konzervativaca ističe takozvane obiteljske vrijednosti. Ali, oni nemaju pojima kako je velika prijetnja koja ih ugrožava i odakle ona dolazi. Nevjera je definitivno pod opsadom, ne od strane vlade i zakona, opadanja morala ili neke globalne zavjere protv istosplone ljubavi– već od strane naše vlastite evolucijske biologije. Poznato je da ljudi nikada bili u bezuvjetnom stanju vjernosti.
Prvo, muškarci su značajno veći od žena, što je obrazac koji se često nalazi među višeljubnim vrstama. Od jelena, preko tuljana do primata, seks unutar “harema” je najčešći, jer natjecanje među “čuvarima harema” omogućuje najveće uživanje onima koji su najkrupniji i jajsnažniji.
Drugo, širom svijeta, muškarci su nasilniji nego žene
Treće, djevojčice postaju seksualno zrele ranije nego dječaci. To je još jedan evolucijski znak višeženstva, jer je za snažno natjecanje među “čuvarima harema” dobro da se seksualno sarzrijevanje odgodi do trenutka dok mužjak nije dovoljno velik i snažan.
I četvrto, prije kulturne homogenizacije uslijed širenja zapadne civilizacije, više od tri četvrtine ljudskih društava je živjelu u višeženstvu. Ali, jedna je stvar zaključiti da naša biologija preferira višeženstvo, a sasvim druga zaključiti da se većina ljudi, većinu vremena, ponaša poput čuvara ili članica harema. Vjerojatnije je da su samo neki uspjeli u višeženstvu, baš kao što je mali broj žena bilo izabrano (ili osvojeno). Velika većina ljudi – oba spola – bez sumnje je prakticirala jednoljublje, odnosno neku vrstu njegovo društvene inačice.
Što se tiče seksualne vjernosti, situacija je prekrivena velom društvene tajne. Međutim, s obzirom na učestalost ljubavne nevjere unutar prividno jednoljubnih životinjskih vrsta, teško je ne posumnjati d ase nešto slično događa i Homo Sapiensu. Zasigurno, snaga seksualne ljubomore i natjecanja među ljudima ukazuje na to da “preljub” ima dugu povijest u našoj vrsti. (Zašto bi nas naša biologija podarila takvom značajkom, da je seksualna vjernost bila prevladavajuća?) U tom smislu svoju priču na m mogu ispričati testisi. Usprkos velikom tijelu gorile imaju relativno male testise.
Testisi čimpanzi su, nasuprot tome, ogromni. Uzrok te razlike čini se jasnim. Mužjaci gorile natječu se svojim tijelima, ne svojom spermom. Jednom kad se veliki gorila domogne harema, zajamčeno mu je da će se samo on pariti s njima. Nasuprot tome, čimpanze žive u svom seksualno slobodnom svijetu gdje više različitih mužjaka kopulira s istom odraslom ženkom, često jedan za drugim. dakle, mužjaci čimpanze se natječu svojom spermom, pa su razvili velike testise da bi stvarala veće količine dragocijene tekućine! Kod većine vrsta, omjer veličine testisa i veličine tijela je dobar indikator broja seksualni partnera koje će životinje imati.
Gdje su ljudi u tom smislu?
Muškarci nisu toliko sigurni u svoj seksualni monopol kao gorile, ali nisu ni tako promiskuitetni kao čimpanze. Ili, drugim riječima: mi smo, na neki način, biološki pripremljeni za partnerstvo, ali u isto vrijeme, u našoj evolucijskoj prošlosti je pligamna strana S obzirom na to koliko smo mnogo naučili o izvan partnerskoj kopulaciji među životinjama, i s obzirom na dostupnost DNK analize, zapanjujuće je kako rijetko su se genetički testovi provodili na ljudima.
S druge strane, ako sagledamo mogući neugodni rezultat tih testova, neku vrstu Pandorine kutije, oprez pri njenom otvaranju možda je doista razuman! Čak i bez DNK analize, istraživanja krvnih skupina u Engleskoj pokazala su da je društveni otac djece njihov biološki otac samo u 94% slučajeva. A to znači da na stotinu slučajeva u šest njih je opac netko drugi!
U SAD 50% muškaraca je izjavilo da je barem jednom imalo izvanbračni seks. Broj žena je možda nešto manji, ali zaključak je isti. Mnogi ljudi već znaju mnogo toga o uništavajućim učincima izvanbračnog seksa – vjerojatno više nego bi željeli znati. Ne bi bilo iznenađujuće ako većina odlučuje ostati neobaviještena o genetičkim posljedicama izvanbračnog očinstva.
Ako je literatura odraz ljudskih djelatnosti, onda je seksualna nevjera jedan od najsnažnijih zanimanja ljudske vrste. Prvi veliki rad zapadne literature, Homerova Ilijada, bavi se posljedicama Helenine nevjere. A u Odiseji, saznajemo da je Odisej morao pobiti zamišljenu vojsku prosaca, od kojih je svaki želio zavesti njegovu vjernu ženu Penelopu. Odisej je sam imao odnose s čarobnicom Kirkom, ali to se ne smatra nevjerom. Dvostruki standard je drevan i po definiciji nepošten, ali ipak se čini da ima svoj korijen u biologiji.
Neuspjeh monogamije je zabilježen u mnogim velikim djelima literature. Tolstojeva “Ana Karenjina”, Flaubertova “Madam Bovary” i mnoge druge.
Uopće nije pitanje da li je vjernost prirodna. Ono to nije. Ali, u isto vrijeme, nema razloga za pomisao da se preljub ne može izbjeći, ili da je seksualna nevjera dobra. “Boginje su prirodne”, napisao je Ogden Nash, “a cijepivo nije”. Životinje si, vjerojatno, ne mogu pomoći nego “da rade ono što im je prirodno”. Ali, ljudi mogu birati razumno svoj životni put te se oprijedeliti na koju će stranu.
Nadahnuto D. P. Barashovom analizom
Obrada: Ljubavnidetektiv.com
