Neobično ljubavno iskustvo
Ljubav sa svoja dva lica doživjela sam na vrlo čudan i šokantan, da ne kažem filmski način nakon što me suprug ostavio.
Kako biti sama, kako preživjeti sama, kako se nositi sama sa sobom?
To su bila svakodnevna pitanja koja su me proganjala i mučila nakon razvoda braka. Dugo mi je trebalo da prestanem patiti i uhoditi bivšeg supruga, jer nikako nisam mogla prihvatiti da me ostavio i to ne zbog druge žene već – kako je rekao – moje osobnosti koju više ne može podnositi.
Preispitivala sam u besanim noćima tu svoju “nepodnošljivu osobnost” i nikako nisam nalazila da sam učinila ili činila nešto tako loše da me on okarakterizira na tako ružan način. Zapustila sam se, nije me više bilo briga kako drugima izgledam, a tu i tamo bi često popila previše.
Kad sam saznala da je nakon dvije godine od razvoda našao drugu, mnogo mlađu ženu od njega i mene, mislila sam da ću poludjeti. A onda, u jednom lucidnom trenutku sam se zapitala je li ja njega još uvijek volim ili je u pitanju ovisnost nakon dugih godina braka i nesnalaženje bez čovjeka s kojim sam od svojih dvadesetih do pedesetih provodila život.
Odgovor nisam mogla načisto pronaći. Moglo je biti jedno, a i oboje.
Moj najveći problem je tada bio što nikako nisam imala želju da upoznam nekog drugog, da s nekom drugom osobom pokušam vezu. Sada znam da sam bila opsjednuta i nemoćna i preplašena i neželjeno izbačena iz rutine i što sve ne, da ne nabrajam.
Treće godine samoće jedne večeri pogledala sam sasvim slučajno jedan video na YouTube gdje gospođa u šezdesetim godinama priča svoju životnu priču vrlo sličnu mojoj i kako se ona izvukla iz te situacije i sada uživa u životu živeći sama. Neću prepričavati njezinu priču no odmah sam prešla na djelo i pokušala činiti sve što i ona, ali sam zabrzala, prenaglila ne shvaćajući da ne mogu preko noći postati drugačija i živjeti drugačije. Za početak sam uvelike smanjila uhođenje bivšeg muža da bi uskoro potpuno prestala. I ne kažem da je bilo lako, dapače, bila je to teška i bolna borba s opsesijom koja je trajala dugo. Iste težine bilo je odreći se alkohola, pa ga se nikad u potpunosti nisam ni odrekla, ali sam se prestala opijati. Ipak, najteže od svega bilo je naučiti kako se osjećati dobro sama. Uvidjela sam da bez drugih ljudi to neću moći. I konačno sam se prisilila da odem na kavu s kolegom s posla koji me već više puta pozivao. Tad je krenulo. Krenulo je da se osjećam bolje, ali ne da sam odjednom sretna, ne to.
Povjerila sam mu se, znao je slušati, ali me nakon par kava više nikad nije opet pozvao u svoje društvo. Nije mi ni do danas jasno zašto, a nisam ni pitala.
Na internetu sam upoznala čovjeka par godina mlađeg od sebe i jako mi se svidio da bi na kraju shvatila da sam se zaljubila a da se još nismo uživo ni sreli. Iščekivala sam taj susret puna nade i želje i, sada to mogu reći, konačno sretna, nenadano sretna nakon silne patnje koju sam prošla.
Samoća više nije predstavlja problem. Pojavio se drugi. Sreli smo se i on je tek tada priznao da još voli svoju bivšu ženu, ali da mu se ja jako sviđam.
Razočarenje, ali zaljubljenost je bila jača. Počeli smo se redovito viđati, biti intimni sve dok mi jednog dana nije rekao da je njegova žena zapravo mrtva. Bila sam šokirana ne znajući da li pozitivno ili negativno. Ali razočaranje je ipak zamijenilo olakšanje. Dakle, moja “suparnica neodoljiva škorpijica” nije među živima. Jer tako ju je stalno nazivao – neodoljiva škorpijica. Prošlo je par mjeseci od naše veze, ali on je i dalje, kako mi je rekao, svaki dan nakon posla odlazio na groblje da bi na koncu, kad sam predložila da i ja odem s njim, to odbio na dosta grub način. Zapravo je cijelo vrijeme pričao o njoj kao da je živa. I počelo mi je smetati. Shvatila sam tek nakon dužeg vremena, a na što prije nisam obraćala pažnju, da nam niti jedan susret ni razgovor nije prošao a da je ne spomene. Shvaćam bol zbog izgubljene ljubavi, ali od smrti njegove žene tada je već prošlo oko pet godina. Završila sam kod psihijatra prvenstveno da upitam za savjet i to što će mi reći u vezi njega.
Odgovor mi se nije svidio, jer je očito išao na njegovu stranu da sad ne duljim o tome.
Kako je zaljubljenost naglo došla, tako je i prošla: probudila sam se jedno jutro i shvatila da to nije ono što želim u životu. Veza je prekinuta.
Onaj kolega s posla me neočekivano ponovo pozvao na kavu, ali iz kojeg razloga? Pitao me što radim s oženjenim čovjekom. Bila sam zaprepaštena rekavši mu da je on udovac. Ovaj se nasmijao i rekao mi da on nije nikakav udovac već da mu je žena živa, ali da ga je ostavila.
Čim sam se od kolege rastala, nazvala sam ga i sasula mu ono što mi je rečeno. Prvo je nastala šutnja, a potom je prekinuo telefonsku vezu. Nismo se više nikad čuli.
Upoznala sam nakon toga još par osoba, ali je stalno u meni radio pretjerani oprez tako tako da i dalje živim sama. Ali osjećam se dobro sada. Nemam potrebu očajnički tražiti partnera, neka stara prijateljstva sam obnovila, brinem o sebi i mogu vam reći da je živjeti sam blagodat – bar za mene. Ipak je istina da vrijeme liječi rane, a ja u to nisam nekad mogla vjerovati.
