Gdje je nestala ljubav
Po mome ljubavnom iskustvu, a imam ga, s obzirom na mojih pedeset devet godina i veza koje sam imala prije ove o kojoj ću pisati, ljubav često zna izletjeti kroz prozor čak i kada ste bezuvjetno uvjereni da joj takvo nešto nikad neće pasti na pamet. Tako nešto mi se dogodilo davno kada sam imala tridesetak godina i htjela bi svoje iskustvo podijeliti, ali ne s namjerom da me se krivo shvati u smislu da govorim protiv ljubavi, da sam negativna i slično već jednostavno gledajte na moju ljubavnu životnu priču kao na nešto što se, bar koliko ja znam, počesto događa i što je činjenica s koju treba pogledati u oči i priznati da postoji. Priznati da ljubav ima kako divnu stranu, tako i onu koja je daleko od divnoga. Imala sam 32 godine . krasnu vezu s dečkom malo starijim od mene. Komunikacija je bila kvalitetna, povjerenje, zajednički interesi, zabava, intima savršena, naše obitelji su se upoznale i manje-više zbližile, itd… Nakon par godina odlučili smo se na zaruke, a potom vjenčanje, brak, zajedništvo. O kako smo bili sretni, a djelovalo mi je da se i drugi raduju našoj sreći, zaista vjerujem da jesu. Jer naša ljubav je bila svetost u koju sam slijepo vjerovala. I on je vjerujem da je i on tada vjerovao. Par mjeseci prije vjenčanja vraćali smo se autom kasno noću s jedne zabave van grada. Moj dragi je bio malo popio, ali i ja sam pa smo se cijelim putem cerekali, veseli i sretni. A onda, na jednom zavoju tik pred ulazak u naš grad zaslijepilo nas je svijetlo auta koji je išao u pogrešnom smjeru, točno na nas. Kriknula sam prestravljena i zadnje što sam vidjela i čula, sjećam se, bio je snažan kratak udar i stravičan izraz na licu moga dečka koji je u šoku digao ruke s volana; ta slika mi se urezala kao da je i sada gledam, jer je poslije zapravo poprimila simbolično značenje budućih događaja. Preživjeli smo, ali vozač drugog automobila-ne. Moj dragi se brzo oporavio, međutim, ja ne: ostala sam paralizirana od pojasa na niže, dakle, invalidska kolica su bila, a i ostala do danas moja budućnost. Svaki je dan visio u bolnici uz moju postelju, tješio me, odbijao vjerovati da neću više moći hodati, jasno sam vidjela da ne prihvaća tu činjenicu i da se nada da će se stvari, nekim čudom valjda promijeniti. Međutim, trajalo je kratko. Kad se jedan dan nije pojavio niti javio, (nije tada bilo mobitela kao danas), nisam se zabrinula. Već drugi dan je bio tu, ali izostanci posjeta bivali su sve češći, a od nesreće je prošlo tek par mjeseci. Nisam se usuđivala pitati je li sve u redu, jednostavno, moje stanje me dovodilo u situaciju da se osjećam i kao žrtva i kao krivac-krivac u smislu da sam pokvarila našu ljubavnu idilu, budućnost, razočarala ga, ma koliko god to zvučalo besmisleno. Onda se u potpunosti prestao pojavljivati. Moji roditelji su naravno uvidjeli o čemu se tu radi te su počele optužbe i kletve na njegov račun. Ja sam bila izgubljena, ja nisam progovarala. Izišla sam iz bolnice, nazvala ga pitala što se događa mada sam sasvim dobro znala. Samo je rekao, nakon duže šutnje: Ne mogu ja tako, moraš me shvatiti. Nije rekao ni da mu je žao. Slomljena i jadna nakon toliko sreće, a uslijed ovakvog dvostrukog šoka, godinama sam patila, teško patila i mučila se čas ga proklinjući, čas pokušavajući opravdati, ali što god, sve je bilo mučenje i očaj koji ne znam pravo opisati. Svi oko mene izražavali su zgražanje, nevjericu, priča se vukla godinama, pa i dana danas nije zaboravljena od svih koji su nas znali. Ipak, vrijeme je ublažilo bol, počela sam prihvaćati svoje stanje, ali moj pogled na ljubav više nije bio pogled pun slijepog povjerenja već ogorčenosti i ljutnje. Njega više nikada nisam niti vidjela, svih ovih tridesetak godina. Čula sam da se oženio nakon dvije godine od nesreće, da. Ne znam ništa, ne tvrdim ništa, ali samo znam da ne mogu sebe zamisliti da postupim kao on. Nakon onoliko sreće, onoliko ljubavi koju smo dijelili. Jesmo li? Ili sam to bila samo ja? Da, zaboravila sam napomenuti da sam se nadala da će mi se vratiti sve do dana kada sam čula da se ženi. To je to.
Anica
