M, 36god.
Prvo što želim reći jeste da me je užasno grizla savjest kada sam se upustila u vezu s njim i ne znam je li opravdanje što mu se nisam, jednostavno nisam mogla oduprijeti. Ludo zaljubljena, ono kako kažu da je biti zaljubljen kao biti slijep, nisam ni na trenutke sumnjala u njegova obećanja kako će ostaviti ženu, kako to odavno namjerava, kako sam ja njegova životna ljubav i tako daje i tako dalje. Prošla je jedna godina, pa druga, ali ništa se nije mijenjalo, a njegov izgovor je bio da čeka da mu dijete završi školovanje. Jednog dana nazvala me prijateljica koja ga je poznavala, a znala je i za našu tajnu vezu, te mi rekla da mu je žena rodila drugo dijete taj isti dan kad je ona zvala. Šok i nevjerica i bol koju ne mogu opisati. Kad je tog dana uvečer nazvao da se nađemo, nisam znala što mi je činiti. S jedne strane htjela sam ga suočiti s tim da znam, s druge se više nikad ne javiti i prekinuti sve, ali…Moja ljubav je nadvladala, ništa ja nisam prekinula, našli smo se. Pitala sam ga, počelo je izvlačenje kako ga je “navukla” kad je bio pri piću, kako on nema nikakve odnose s njom…Upitala sam što će sad biti s nama. Odgovor je bio ni manje ni više već ovakav: Pa ljubavi, znaš da si mi ti sve, nastavit ćemo našu vezu, ništa se nije promijenilo”
I nastavila sam. Nestalo je grižnje savjesti, nastavila sam, jer nisam mogla bez njega. Nisam mogla zamisliti da postojim bez njega bez obzira na sve. Kad smo bili u trećoj godini naše veze, počela sam osjećati promjene. Počeo se rjeđe javljati, manje strasti je bilo pri intimi s njegove strane, a potom se javljao jedva par puta mjesečno. Objašnjenje je bilo da je njegova žena posumnjala, da ga kontrolira, da je prezauzet poslom. Negdje podsvjesno mi je naravno bilo jasno da me ne voli više kao prije ako me ikada i volio, ako to nije bila samo fizička privlačnost, zaljubljenost, a ne prava ljubav. Ali nisam si davala prostora da to sebi direktno priznam, ne bih u to vrijeme to mogla podnijeti ili sam bar mislila da ne bi. Jer podnijela sam kad se više nikako nije javljao, kad me tako podmuklo ostavio bez snage da me pogleda u oči i kaže ono što jeste.
Znam da nisam jedina, imam dvije prijateljice koje su u sličnim vezama i uzalud im dajem savjete, znam da ne dopire do njih kao što znam da će im se najvjerojatnije dogoditi isto što i meni.
I dalje patim za njim i dalje sam sama i što je najžalosnije i dalje se nadam da možda, možda…Nekad da će me se poželjeti i opet se javiti.
