O blizanačkim dušama znaju već dosta mnogi, no vjerojatno samo oni koji su to i doživjeli, koji nisu mogli više podnijeti pa su čitali i kopali tražeći moguće neku utjehu, tražeći objašnjenje što se ustvari dogodilo. I tako su pronašli, no jesu li našli utjehu zaista, pitanje je. Možda ovisi o osobnosti, možda o snazi karaktera, jačini samopoštovanja, a možda jednostavno neki nisu bili spremni da susretnu svoju blizanačku dušu u ovom životu.
Priča počinje lijepo, kao i svaki ljubavni odnos uostalom, samo što se ovo čini kao mnogo jače. I ne samo da se čini već zaista jest. Zanos i euforija koji prate ovu priču u stanju su da takozvano obrišu sve ono što se događalo prije toga, bile to lijepe ili ružne uspomene, stvari ili ljude koji su nas radovali, kojima smo se veselili, sve one sitnice koje su nam činile svakodnevni život ugodnim i vrijednim življenja. Nažalost, većinom to jako kratko traje i nakon tog uspona slijedi pad koji nam se čini kao gori od svih drugih padova. I ne samo da nam se čini, već zaista jest. Turbulentno, kaotično, bez uvoda, bez objašnjenja, osjećamo se kao da nam je srušen cijeli svijet i nemamo više za što živjeti. U tom trenutku duša je mrtva i koliko god da pokušavamo naći utjehu vraćajući se na ljepotu života od prije, ne polazi nam za rukom jer više ništa nije isto. A nešto ne da ni gaziti naprijed. I ostajemo u blatu ne pomičući se tako ni naprijed ni nazad. Postavljamo pitanja, odgovora nema. Pokušavamo racionalizirati, ali ne da se što racionalizirati. Jednostavno izgleda besmisleno. Nekad i na silu pokušavamo vraćati ono što nam je život oduzeo, ali nema povratka. Teško je u tom trenutku reći osobi da sve to skupa uistinu ima svoju svrhu. Teško se uzdići iznad samog sebe i krenuti sasvim drugim putem, prestati postavljati pitanja,prestati tragati za odgovorima, prestati juriti nekog drugog i početi juriti samoga sebe. Teško je, nekima je nezamislivo. Iako je upravo pojava blizanačke duše znak da trebamo duhovno rasti, nažalost ne odu baš svi tim putem. Oni koji su bili dovoljno jaki i vlastitu patnju pretvorili u rast i moć nad samim sobom, pojavljuju se nakon nekog vremena drugačiji. Dožive mnogo stvari, mnogo uvida i spoznaja koji ih vode ka sebi samima i više im nikada nitko ne može oduzeti tu moć. Oni su jači nego što su bili, neovisni, slobodni, nesputani. I dalje osjećaju bol i patnju, ali sada imaju same sebe i zato više ne dotiču dno. Oni točno znaju što, kako i zašto se dogodilo i koliko je to ustvari bilo potrebno da se desi. Oni će svoju blizanačku dušu sresti jednog dana ponovo. Težak su put prošli, ali sve je dobilo svoj smisao. Ali što s onim ostalima? Onima koji su na dnu ostali i nemaju snage da se dignu? Nakon nekog vremena doslovno se pretvore u vlastitu patnju i ne žele više iz nje ni da izađu. Oni nisu naučili ovaj put. Prolazit će jedno te isto dok ne nauče. Zvuči žalosno, ali to je njihov život. Ta patnja je njihov život. Potražit će utjehu možda u površnim, prolaznim stvarima, ali neće duhovno rasti. Neki ne mogu. Neki misle da ne mogu, a ustvari ne žele. Ponavljat će lekcije i možda čak pomisliti da se cijeli Svemir urotio protiv njih. Često se dešava, možda i prečesto da ljudi zaglave u tom drugom pravcu. I da tako prođe život. Ali svi imamo izbor. Uvijek.
