Osjećaj da sam propustio život da mi tek tako u zabludama procuri kroz prste, da sam negdje usput izgubio vrijeme dok sam lutao od jedne do druge žene ne obazirući se mnogo na njihove osjećaje kada sam ih ostavljao nakon jedne i par provedenih noći zajedno, taj osjećaj me jedno duže vrijeme progonio. Sve te godine moja je obitelj bila na drugom ili, bolje reći, na zadnjem mjestu, samo utočište kad zatreba, luka u koju sam svraćao sa svojih izmišljenih poslovnih putovanja. Jer nisam mogao ni deset minuta podnijeti pogled i suze svoje supruge, a kamoli razgovore na kojima je svako malo inzistirala. Djeca su vjerojatno zapažala da nešto nije u redu, ali su se vremenom nekako udaljila tako da više nisu obraćali pažnju na mene, bar ja to nisam primjećivao, ne znam. Sada je svejedno sve to.
A onda mi se dogodilo ono što sam mislio da se meni ne može dogoditi. Zaljubio sam se u ženu koja je također bila u braku, ludo zaljubio, bio spreman sve ostaviti i od nje sam tražio isto, da napusti svoj brak i da je ne dijelim ni s kim. Međutim, ona mi je odmah stavila do znanja da to nikada neće učiniti, ni za mene niti za bilo koga ili bilo što drugo. Rekao sam: Ako me voliš, učinit ćeš to za nas. Odgovor: Lijepo mi je s tobom, ali to je sve, dalje od toga ne želim.
Prvi put u životu osjetio sam kako gazim po svome ponosu i počeo inzistirati da bi se to na kraju svelo skoro na moljenje ili pritisak, kako god. Nakon godinu dana te tajne veze ona me ostavila. Zatvorila je sve putove do sebe. Nikada do tada nisam osjetio potrebu za okriljem obitelji. Dočekala me je supruga, pozvala djecu i zatražila razvod braka. Nisam vjerovao. Sve što sam činio odjednom mi se kao bumerang vratilo i obilo o glavu. Rekao sam da se kajem, ali ja se u srcu nisam kajao; moje srce je bilo slomljeno i još sam patio za ženom koja me ostavila. Ponavljao sam laž da mi je žao, da se više neće dogoditi i…Supruga je popustila. Prvotno olakšanje zamijenio je neobjašnjiv prezir prema njoj-supruzi, uspoređivanje s onom koja me ostavila, traženje mana, nepoštivanje koje sam uspijevao prikrivati, jer, na koncu, ja sam majstor prikrivanja. U biti sam znao da neću dugo tako izdržati i krenuo po starom, ali mnogo opreznije, sa rjeđim i kraćim izbivanjima od kuće. Utjehe nije bilo. Opet sam se vrtio u starom krugu, oko samog sebe, nesretan i sve više sklon alkoholu dok na koncu nisam sve zapustio i već od jutra bio pijan. Je li me supruga ostavila? Ne. Djeca? Djeca su okretala glavu od mene. U lucidnim trenucima bi shvaćao da trebam potražiti pomoć. Patnja zbog izgubljene ljubavnice nije se stišavala. I što je bilo na kraju? Nisam potražio pomoć. Probudio sam se jedno jutro i osjetio u sebi da je prošlo, sve, baš sve. Ležao sam kao oduzet pored neke nepoznate usnule djevojke u hotelskoj sobi, ispražnjen i zgađen nad samim sobom. Nakon mjesec dana ostavio sam obitelj i otputovao, daleko otputovao-sam. Pretpostavljam da će većina osuditi ono što ću sada reći, ali ne marim za to. Moj način života je jedini način koji mi odgovara. Ne želim se vezati, ne želim obitelj, ne žalim više ni za čim. Moja sloboda je ono što sam opisao prije nego što sam se zaljubio i sada to ponovo imam.
