Žena, 43 god.
Moja situacija je česta kod mnogih parova, bar po saznanjima koje imam. Udala sam se iz ljubavi i kako suprug i ja nismo imali novca ni za podstanarstvo a kamoli za kupnju stana, došla sam živjeti u njegovu kuću gdje je živio s majkom i sestrom. U početku se nisam baš obazirala na hladnoću s kojom su me njih dvije dočekale dok se otvoreno nisu okrenule protiv mene. Realna sam osoba i priznajem kad uradim nešto što nije u redu, međutim, otkad sam ušla u tu kuću ponašala sam se smjerno, pošteno i pomalo povučeno pred njima dvjema. Uvreda ovdje, uvreda tamo prvo od strane njegove majke, a potom i sestre uskoro je prešla u bezočno laganje o meni; dočekali bi ga kad bi se vratio s posla s lažima da sam ja njih vrijeđala, da sam satima izbivala iz kuće dok ga nije bilo, da sam uradila ovo i ono i zapravo, ne bi bilo kraja da nabrajam sve te takozvane “sitnice” koje su mi iz čista mira radile. Ni dan danas mi nije jasno kako netko nekoga može toliko mrziti a da mu ta osoba nije učinila ništa nažao, kako netko može biti toliko zao i bešćutan. Međutim, pakao je nastao kad sam konačno shvatila da on njima počinje vjerovati, to jest, da im je vjerovao od samog početka, samo što to otvoreno nije izrekao, ali je pokazivao svojim nedjelovanjem, nesuprotstavljanjem, šutnjom i, na koncu, ljutnjom okrenutom prema meni. Moj jad teško je opisivati. Vjerovala sam da me voli i pored svega, vjerujem da me voli i danas kao i ja njega, jer imam dovoljno iskustva i godina da znam mnoga lica ljubavi, da ljubav nije bajka kakvu zamišljamo kao mladi i naivni već da ima i svoju okrutnu stranu i pored srca ispunjenog njome. Pokušavala sam mu objasniti da me mrze, razjašnjavati što čine, ali kako se njihov motiv nije mogao vidjeti, jer zapravo nije postojao – osim ako mržnju smatramo motivom – on je i dalje njima vjerovao i počeo se nekako udaljavati. Noći sam provodila zgrčena, u plaču dok je on spavao pored mene, a onda sam se jednog jutra probudila i odlučila suprotstaviti-sama protiv njih dvije.
Počele su otvorene svađe, nisam se više povlačila već sam upadala u rasprave, točnije svađe iz kojih – tada to još nisam znala – nikako nisam mogla izaći kao pobjednik sve dok je on na njihovoj strani.
Preklinjala sam ga da nađemo stan jer sam se i ja u međuvremenu zaposlila, (one su rekle da se kurvam na poslu), ali on je tvrdio da neće razbacivati novce kad ima vlastitu kuću. Da, rekao je ima, nije rekao imamo.
Počela sam sumnjati u njegovu ljubav upravo u trenutku kad sam otkrila da sam zatrudnjela. Ponadala sam se da bi dijete moglo da ga osvijesti. Nije se to dogodilo već nešto užasno: usadile su mu sumnju da dijete možda nije njegovo.
Tad je počeo pakao 2.
Svađe između nas dvoje svodile su se na pokoju njegovu riječ i moje histerične, nemoćne ispade. Uspjela sam izdržati trudnoću u toj kući, roditi sina. On se tek za nijansu promijenio vidjevši dijete, ali ja sam bila pri kraju svih snaga i psihičkih i fizičkih. Mislila sam da ću poludjeti.
Kad je sinu bilo točno. godinu dana odlučila sam otići ne vjerujući da ću preživjeti bez njega-supruga bez obzira na cjelokupno njegovo ponašanje, na to što je stao na njihovu stranu, ja sam jednostavno osjećala da je taj čovjek izmanipuliran, da je oduvijek to bio i da me voli.
Pitanje koje sam s najvećim strahom u životu izgovorila bilo je: bira li mene ili njih?
Da ne duljim, možete možda pogoditi-izabrao je ostati s njima, izabrao je ne poći za mnom, izabrao je njih.
Otišla sam slomljena i poražena. Postigle su cilj.
Pronašla sam mali stan za sebe i dijete. Supruga viđam jednom tjedno, točnije, jednom tjedno on dolazi na par sati uzeti našeg sina. U početku su ti susreti bili hladni, skoro bez riječi no s vremenom je omekšao, počeo se ponašati bolje, čak nježnije što mi je dalo nadu da će se osvijestiti i doći k meni, da će shvatiti.
Nije se to dogodilo. I dalje, nakon tri godine viđa našeg sina, živi s njima i ništa se ne mijenja.
A ja? Ja se još nadam i još pokušavam tu i tamo započeti s njim razgovor o svemu, ali on se odmah na tu temu povlači i sve zapravo ostaje isto. Neću pitati što da radim, jer se tu nema što uraditi već živjeti u nadi koja me održava u životu.
Sudski smo se razveli smo se prije tjedan dana.
